Radnja se ne odvija u nekom fantazijskom svijetu, već u realnom okruženju – najčešće u stanu (sobe) djedovom i unukovom, te na groblju. Vrijeme radnje je suvremeno (vrijeme pisanja djela), ali se kroz dijaloge i sjećanja vraćamo u prošlost, u vrijeme Drugog svjetskog rata.
Knjiga je napisana iz perspektive djeteta, pa je jezik jednostavan, ali su emocije duboke. Učenici je vole jer nije "forsirano poučna" – ona jednostavno priča jednu istinitu priču kroz oči dječaka koji voli svog dedu više od ičega na svijetu. ukratko prepricana lektira moj deka je bio tresnja 28
Tonino ne dobija natrag djedovu kuću, ali dobija garanciju da će ostati. On shvata nešto ključno: ljudi koje volimo ne umiru skroz. Deda Ottaviano je živ u svakom listu trešnje, u plodovima koje ona daje, u hladu koji pruža. Na kraju, Tonino sam počinje da sadi nove sadnice – ne samo zato što voli prirodu, već zato što je shvatio da je pamćenje jedino pravo besmrtje . Radnja se ne odvija u nekom fantazijskom svijetu,
Andreina Marin je napisala knjigu koja govori o . U današnje vrijeme, mnoga djeca rijetko viđaju svoje bake i djedove koji žive daleko. Ova knjiga podsjeća da je usporavanje i povezivanje s prirodom i porodičnom istorijom ključno za zdrav emocionalni razvoj. Učenici je vole jer nije "forsirano poučna" –